PILE U KUČINI

Depresija i anksioznost imaju svoju naučnu definiciju. Imaju doktore i grane medicine koje su posvećene tretiranju istih. Imaju terapije, lijekove, mehanizme za borbu protiv njih. Ali  imaju i hiljadu udova, milion glava i beskrajni niz lica. Uporne su kao prašina, strpljive kao kamen u dobokom jezeru i probadaju poput mača. Utiču apsolutno na sve. Razaraju porodicu sa podjednakom efikasnošću kao i narkomanija, alkoholizam ili kockanje. Kao i kod svih drugih stvari u životu, ako imate dubok džep, onda ste u dobroj početnoj poziciji. Možete priuštiti najbolje psihologe, psihoterapeute, putovanja, ugađati sebi... Bolje je patiti na nekoj egzotičnoj destinaciji, nego u svoja četiri čemerna zida. Uzimajući u obzir gdje živimo, veća je vjerovatnoća da nećete imati ni za osnovne stvari, račune, lijekove, čak ni hranu. Velika je vjerovatnoća da u vašem stanju nećete moći da pronađete ili da zadržite posao. Velika je vjerovatnoća da će vas napustiti prijatelji, rodbina, supružnik. Jer prosto

Danas želim da ne crnjačim previše. Pisaću o mojoj velikoj ljubavi, o knjigama.  Od kad sam sa šest godina naučila da čitam, proteklo je 32 godine. Za to vrijeme sam se načitala baš svega i svačega. Od raznih stripova, Politikinog zabavnika, enciklopedija, bajki i slikovnica, preko klasika, modernih  bestselera do fuš knjiga različitih žanrova. Da ne pričam o stručnoj literaturi. I dalje mislim da nije dovoljno. Nikada i neće biti, jer ne mogu da živim toliko dugo, da bih stigla da pročitam sve što sam imala na umu. Za mene je čitanje oduvijek bilo nešto skroz normalno, jer sam rođena u kući koja ne da je puna knjiga i novina, nego je bukvalno pretrpana. Moj tata je veliki ljubitelj književnosti i cijeli svoj život je  kupovao i sakupljao sve i svašta, tako da se kod njega može pronaći literatura, koju rijetko ko posjeduje. Tek kada sam malo odrasla, shvatila sam da većinu ljudi to ni ne zanima. Mnogi nisu ni obaveznu lektiru pročitali. Mene posebno interesuje sam srpski je

Ovaj post ću započeti riječima nepoznatog autora: "Ali depresija, depresija vam je jedna lažljiva poganština. Reći će vam da ništa ne valjate, da ne vredite pet para šarenih, da ste nesposobni, da nikog nije briga za vas i da ste na ovom svetu sami-samciti. Čak iako u dubini duše znate da sve to nije istina, čak iako imate roditelje koji vas vole, prijatelje, poznanike - naći će načina da vas uveri u suprotno i obmane. Da vas preotme od ovog sveta i da vas pretvori u utvaru." Stalno plačem... Nema dana kad ne plačem... Ono što osjećam, ono što mi je u glavi, ono sa čim se borim, apsolutno niko iz moje okoline ne razumije. Najgore je kad čovjek nema podršku, nema potporu i razumijevanje od bližnjih. Ponekad me izistinski boli duša. Tako sam umorna, na kraju dana sam iscrpljena od borbe sa samom sobom. Ujutru kad se probudim, želim da nestanem, ali se sjetim A. (moja ćerka). Uglavnom mi ona ulije malo volje, ali i sa njom imam velikih problema, jer je naš odnos narušen upravo o

Kad razmišljam odakle da počnem svoju priču, sjetim se šokantnog trenutka u kom sam shvatila da moram da odem iz grada, koji sam obožavala. Zapravo i nisam morala, ali istina je da je ljubav čudo, stavljajući po strani činjenicu da u nju više ne vjerujem niti jedan trun.  Odjednom mi se preokrenuo čitav život naopačke, ali ono - skroz na skroz! I tako ja postanem padobranac u "loncu bez poklopca" iliti malom gradu, prema kome i danas imam neopisivu odbojnost. Čak i sada posle 9 godina provedenih tu, imam krize kada samo želim da pobjegnem.  "Ne mogu da pobegnem Nečije ruke mi ne daju da prođem, Bolesna pohlepa i gomila strasti  Drže me u šaci i ne daju da dođem."   *Džukele (dobar bend iz moje mladosti) Ipak, moje jedino dijete je rodjeno u tom mjestu, zato ne želim da ga nešto previše kudim.  Uglavnom, nikako mi se nije išlo, sve u meni je govorilo da ne idem, niti je iko od mojih bio za to, ali su me pustili da odlučim sama. Teško sam se uklapala, stal

"Neki su stari osjećaji poznati prijatelji. Za mene je depresija takva. Zaboravim je kad je nema. Sjećam se da je loša. Sjećam se tame, ali drugačije je kad je opet osjetim. Kao kad pamtiš kako soba izgleda i odjednom se nađeš u njoj. Opet si unutra, osjećaš to. Kad počne, isprva može dolaziti polako. Pomisliš da ne želiš da budeš ovdje, a onda to prođe. Odmahneš rukom kao na muvu ili smrad, ali kada te potpuno obavije ne postoji ništa drugo. Onda si samo ti i ništa drugo. Spolja izgledaš isto. Naporno se smješkati i glumiti, dok je iznutra sve drugačije. Počneš da mrziš sebe. Tako si sam, tako nevjerovatno sam. Možeš biti s nekim koga voliš, ali te nema. Mislimo da znamo kako je nekom drugom, iako nikada ne možemo znati šta je nekome u glavi. Svako vodi svoju nevidljivu bitku, svi smo za nešto slijepi... I znaš da je problem u tebi. Nešto nije u redu i to je tako naporno. Tako usrano i naporno da ne možeš ništa. To je praznina. Postojanje traži toliko energije da želiš da potoneš