Činjenice koje mukotrpno dopiru do mozga

Depresija i anksioznost imaju svoju naučnu definiciju. Imaju doktore i grane medicine koje su posvećene tretiranju istih. Imaju terapije, lijekove, mehanizme za borbu protiv njih. Ali imaju i hiljadu udova, milion glava i beskrajni niz lica. Uporne su kao prašina, strpljive kao kamen u dobokom jezeru i probadaju poput mača.

Utiču apsolutno na sve. Razaraju porodicu sa podjednakom efikasnošću kao i narkomanija, alkoholizam ili kockanje.

Kao i kod svih drugih stvari u životu, ako imate dubok džep, onda ste u dobroj početnoj poziciji. Možete priuštiti najbolje psihologe, psihoterapeute, putovanja, ugađati sebi... Bolje je patiti na nekoj egzotičnoj destinaciji, nego u svoja četiri čemerna zida.

Uzimajući u obzir gdje živimo, veća je vjerovatnoća da nećete imati ni za osnovne stvari, račune, lijekove, čak ni hranu. Velika je vjerovatnoća da u vašem stanju nećete moći da pronađete ili da zadržite posao. Velika je vjerovatnoća da će vas napustiti prijatelji, rodbina, supružnik. Jer prosto niko ne može (i zaista ne može!) da vas razumije. Na razumijevanje ne nailaze čak ni oni koji imaju očigledne i vrlo jasne probleme i nedostatke (npr. invalidi, djeca ometena u razvoju i slično), a kamoli neko ko „na oko“ izgleda sasvim ok, jer se spolja ne vidi izranjavana duša.

Što se okoline tiče, svi su okupirani svojim životima i svojim problemima. Jednom–dvaput će vas saslušati iz kurtoazije, potapšati po ramenu i reći: "Biće to sve dobro, samo pozitiva." Treći put već smarate. Četvrti put ste već neko koga treba samo izbjegavati. 

Ako pokušate da se liječite bez novca (ako ga nemate dovoljno), samo se razočarate i uvidite da nadležne institucije ne postoje zbog onih, radi kojih su osnovane, već je njihova funkcija prerasla u zadovoljavanje potreba ljudi koji tamo rade. Na mjestima gdje se treba očekivati empatija, potpora i podrška, dobićete sve drugo osim toga. Porodica će pokušati da pomogne, nekad iskreno, suptilno i vješto, nekad grubo i trapavo, ali kako vrijeme prolazi, svi počnu da postojećem problemu posvećuju manje pažnje, gurajući ga pod tepih. Čak sebe i ubijede da je osoba koja ima problem „bolje“. Samo da ne bi morali o tome razmišljati i gubiti sopstveno vrijeme i energiju, ili ne daj Bože, novac ili neka druga sredstva. 

Zadnji odustanu najbliži: roditelji, braća, sestre – ali činjenica je da ćete ih umoriti i smoriti i da će njihovo razumijevanje u nekom trenutku postati površno i nezainteresovano. Svako će imati neki svoj stav i sud o svemu tome, koji će vremenom postajati sve gori i gori, a vama je sve lošije i lošije.

I onda šta raditi? Bez adekvatne medicinske pomoći, bez potrebnih finansija, bez prijatelja (za koje neumitno zaključite da vam i nisu prijatelji), bez prave podrške porodice, uz konstantna gledanja ispod oka, ogovaranja, procjenjivanja i podcjenjivanja?

Nažalost, odgovor je svima jasan i uvijek pred očima, ali ga je ipak teško shvatiti i prihvatiti....

Naime, MORATE POMOĆI SAMI SEBI! Morate da nađete snage i volje. Morate se na nešto fokusirati, odrediti za sebe cilj za koji smatrate da je veći i od vas samih. Morate sebe NATJERATI da ŽELITE da vam bude bolje. Naravno, i ovo je proces u kojem ćete imati bezbroj uspona i padova, ali je ključni prvi korak prema izlazu iz tunela. Izliječenje ne dolazi brzo, ili u potpunosti. Sastoji se od toga da sebe polako vraćate u normalno funkcionisanje. Počinje od malih stvari, od sitnih rituala koji mogu izgledati sasvim nebitni, ali koji dugoročno mogu promijeniti vaš doživljaj ljudi i svijeta oko vas, te vremenom i pogled na sebe.

Teško je, strašno je teško boriti se protiv samog sebe. Jer već znate sve svoje trikove, sami sebe možete najlakše slagati, zavarati i uljuljkati u lažni osjećaj bilo čega. Ako uporno u svojoj glavi ponavljate: „Ne mogu, teško mi je, ubiću se, ne mogu, teško mi je, ne mogu, ne mogu...“, vremenom će to postati zaista tako. Nećete moći ništa, sve će vam biti teško ili neizvodljivo, a često i neizdrživo.

Dakle male stvari: Npr. odredite barem tri dana u sedmici i tačno vrijeme kada ćete makar prošetati. Izaberite jedan dan u sedmici kada ćete izaći sa nekim bliskim vama. Odredite tačno vrijeme u toku dana kada ćete odraditi kratke vježbe (bilo kakve). Naravno, i dalje sam u fazi da se natjeram na sve to, i dalje za sve govorim "ne mogu". Sve znam šta i kako, a opet sam u okovima nemoći.

Skup i zbir malih stvari čini veliku stvar. Pokušajte da postepeno proširujete opseg aktivnosti, uporno i uporno i uporno... Prilagodite vaše aktivnosti terapiji (ukoliko je pijete), ali ih svakako izvršavajte. Nakon određenog vremena, vaša funkcionalnost će postepeno postajati sve veća.

Nemojte sebi zadavati cilj brzog i kompletnog izliječenja, jer ga je kratkoročno teško, gotovo nemoguće ostvariti na adekvatan način. Počnite od malih stvari i prosto gradite i nadograđujte sebe svakodnevno mrvicu po mrvicu. Ja odem tri koraka naprijed, pa samo odjenom "bum", desi se okidač i vratim se deset koraka nazad. 

Svaki dan je novi dan, a ista borba. Objavite rat svojoj nemoći, svojoj tuzi, razočaranju i očaju, i svaki dan osvajajte pedalj po pedalj sebe. Život je JEDAN postarajte se da vam ne bude JADAN!