Književnost kao terapija

Danas želim da ne crnjačim previše. Pisaću o mojoj velikoj ljubavi, o knjigama. 

Od kad sam sa šest godina naučila da čitam, proteklo je 32 godine. Za to vrijeme sam se načitala baš svega i svačega. Od raznih stripova, Politikinog zabavnika, enciklopedija, bajki i slikovnica, preko klasika, modernih  bestselera do fuš knjiga različitih žanrova. Da ne pričam o stručnoj literaturi. I dalje mislim da nije dovoljno. Nikada i neće biti, jer ne mogu da živim toliko dugo, da bih stigla da pročitam sve što sam imala na umu.

Za mene je čitanje oduvijek bilo nešto skroz normalno, jer sam rođena u kući koja ne da je puna knjiga i novina, nego je bukvalno pretrpana. Moj tata je veliki ljubitelj književnosti i cijeli svoj život je  kupovao i sakupljao sve i svašta, tako da se kod njega može pronaći literatura, koju rijetko ko posjeduje. Tek kada sam malo odrasla, shvatila sam da većinu ljudi to ni ne zanima. Mnogi nisu ni obaveznu lektiru pročitali. Mene posebno interesuje sam srpski jezik, njegova gramatika, nedoumice i sl. Mogu slobodno reći da mi je to hobi, pa sam čak pokušala i da upišem svjetsku književnost, ali na kraju sam završila u novinarstvu. 

Kada dođu dani da budem na duplom dnu svog dna, tada ne mogu ništa, a kamoli da čitam. Tako je i sada. Često imam te tzv. "čitalačke krize", jer ostanem bez koncentracije. Zadnja kriza me drzi otprilike 3-4 mjeseca, pa sam pokušala sa nečim što bi mi mentalno pomoglo. Od mene nećete dočekati preporuku ničega što je vezano za popularnu psihologiju (kako preživjeti ovo ili ono, kako postati milioner i ostala sranja). Od takvih knjiga, jedino me privlači "Kako ubiti muža", ali nigdje ne mogu da je pronadjem. Naravno samo želim da pročitam, nikako ništa da primjenjujem u stvarnom životu, da ne bude zabune. 🤭

Uglavnom, poslednje što sam uspjela u svom ludilu da pročitam jeste roman "So zemlji" od Ljiljane Habjanović Đurović. To je zapravo prva knjiga iz trilogije "Ostroško trimirje". Opisan je čitav život i borba za vjeru Stojana Jovanovića, kasnije Svetog Vasilija Ostroškog, slava mu i milost. Pokušala sam da pronadjem za sebe neku vrstu smirenja u toj knjizi i nalazila sam ga u određenim rečenicama. Neopterećujuća je i u svakom slučaju vrijedan zapis za sva vremena. Od mene velika preporuka za nas depresivce.

Druga knjiga ove trilogije je "To je ljubav slepa sila". Stoji na mojoj polici i sakuplja prašinu. Sada nisam u stanju da joj se posvetim, iako imam želju. Glava mi je prepuna svakakvih misli, muči me "neizdrž", neizvijesnost, finansije i trenutno se nalazim negdje između dna i onog ispod duplog dna. Ni tamo, ni ovamo...

Međutim, nije mi bila namjera da u ovom postu pišem književne preporuke. Želim da se osvrnem na nešto što sam otkrila da postoji, a zove se "biblioterapija". 

"Biblioterapija koristi književnost za poboljšavanje mentalnog zdravlja. Prilagodljiv je, jeftin i primjenljiv način terapije i koristi se prvenstveno za liječenje simptoma vezanih za promjene raspoloženja i stanja koja iz njih proizilaze. Može se koristiti i kod pojedinačnih i kod grupnih terapija i pomaže ljudima svih doba: djeci, adolescentima i odraslima. Brojna istraživanja potvrđuju da ovakav vid terapije smanjuje simptome depresije i anksioznosti. Takođe, pomaže onima koji se bore sa traumom, zavisnošću, razvodom, tugom zbog smrti bližnjih i sl.

Biblioterapija može koristiti mnogima, ali nije zamišljena kao osnovni oblik terapije za ozbiljne mentalne probleme. Umjesto toga, treba je koristiti kao dodatak drugim metodama, kao što su kognitivna bihejvioralna terapija ili interpersonalna psihoterapija. Biblioterapija može služiti kao prvi, treći ili poslednji korak u liječenju – što se odlučuje od slučaja do slučaja. Čitanje i vođenje dnevnika dokazano poboljšavaju samosvijest, smanjuju stres i podstiču dobro raspoloženje."

Ja tvrdim da pomaže,ali ne u svakom trenutku, naravno. Moramo biti donekle mirni umom da bi se skoncentrisali, ali ako neko ima panične napade, teško ide. Zato je važno raditi na sebi iz dana u dan, pa će doći trenutak kad ćeš uzeti knjigu u ruke, zaroniti u nju i zaboraviti na svoje probleme.

Skoro svake godine odem makar jednom pod Ostrog. Ove nisam nijednom, iako sam bila više puta u Crnoj Gori. Želja mi je da tamo konačim 2-3 noći, mislim da bi ovi moji demoni brzo nestali, a možda i ne... Eto takav sam ja vjernik. Jesam, ali daleko od toga da sam posvećena tome. Možda u tome i jeste problem. 

Sveti oče Vasilije, moli Boga za nas i naše napaćene duše. Neka ti je slava i milost!